Text Size

Mrezni uredjaji

PDFŠtampaEl. pošta

Računarske mreže realizuju se, odnosno povezuju pomoću različitih mrežnih uređaja. Ovi uređaji obavljaju funkcije definisane odgovarajućim ISO slojevima:

fizičkim slojem (sloj 1), slojem linka (sloj 2) i slojem mreže (sloj 3). U nastavku je dat kratak pregled i opis osnovnih mrežnih uređaja.

Repetitor (repeater) radi na fizičkom sloju OSI modela sa osnovnom namenom da poveže dva ili višehomogenih segmenata mreže, odnosno segmenata koji su kompatibilni na nivou karakteristika signala koji se prostiru po medijumu za prenos. Drugim rečima, repetitori služe da prevaziđu ograničenja u pogledu dužine jednog LAN segmenta, tj. da fizički produže segment mreže. Repetitori imaju ograničenja u pogledu ukupne dužine segmenta koje povezuju, pa im je primena najčešće za povezivanje segmenata u okviru jedne zgrade. Repetitori za medijum realizovan sa upredenim paricama (twisted pair) 10BaseT, nazivaju se još i habovi (hub).

Most (bridge) je uređaj koji povezuje mreže na sloju linka i kontroliše tok podataka, upravlja greškama prenosa, obezbeđuje fizičko adresiranje i upravlja pristupom fizičkom medijumu. Mostovi koriste protokole sloja linka kao što su Ethernet, Token Ring i FDDI. Mostovi su jednostavni uređaji koji analiziraju okvire (frame) i usmeravaju ih prema odredištu u skladu sa informacijama sadržanim u samim okvirima. Osnovan prednost mostova je transparentnost u odnosu na protokole viših slojeva, te se mogu iskoristiti za povezivanje kako kod homogenih segmenata mreže, tako i kod heterogenih segmenata, odnosno segmenata koji rade po različitim protokolima viših slojeva: TCP/IP, AppleTalk, DECnet, XNS i drugi. Mostovi omogućuju filtriranje saobraćaja na osnovu izvorišne i odredišne adrese paketa i/ili tipa okvira, čime se redukuje nepotreban saobraćaj na pojedinim segmentima mreže. Mostovi omogućuju podelu velikih mreža u manje jedinice čime se postiže smanjenje saobraćaja po segmentima mreže i štetno delovanje grešaka na mreži, povećanje broja uređaja koji međusobno mogu da komuniciraju na jednom segmentu mreže, i na kraju omogućuju fizički produženje segmenta mreže na veće udaljenosti korišćenjem različitih tipova prenosnih medijuma.

 

 

Ruter (router) povezuje mreže na slojju mreže OSI modela i služi za određivanje optimalnog puta i prenos paketa između izvorišta i odredišta. Algoritmi rutiranja koriste takozvane tabele rutiranja (routing tables) sa različitim informacijama o putevima da bi odredili put kojim će se prenositi paketi. Najvažnija informacija je par odredište - sledeći skok ("next hop"), koja kazuje kojim je putem optimalno ići da bi se stiglo do željenog odredišta. Ruteri između sebe komuniciraju (i tako održavaju svoje tabele rutiranja) tako što ramenjuju različite poruke. Najčešće se prenose delovi ili cele tabele rutiranja tako da svaki ruter može da stvori sliku topologije mreže. Takođe se prenose i inoformacije o stanju veze koje mogu da posluže za određivanje optimalnog puta.

Switch je uređaj koji bi trebalo da bude osnova novog koncepta povezivanja računarskih mreža - komutacionih mreža (switched networks). Sve je veća potreba za skalbilnim fleksibilnim mrežama koje će zadovoljiti rastuće zahteve za propusnim opsegom, stabilnošću i jednostavnim upravljanjem. LAN switchevi proširuju propusni opseg i redukuju preopterećenje mreža sa deljenim medijumom, i na taj načIn na kičmi računarske mreže stvaraju uslove koje zahtevaju servisi sa velikim protokom podataka. Switc-evi imaju sposobnost da nadgledaju saobraćaj i izračunavaju tabele adresa što im omogućuje da usmeravaju pakete direktno do određenog porta u okviru LAN-a. Tehnologija komutiranja, sa sposobnošću brzog i direktnog usmeravanja saobraćaja prema odredištu, zajedno sa mogućnošću pružanja podrške povećanju brzine i propusnog opsega savremeneih tehnologija, vrlo brzo postaje poželjno rešenje za unapređenje saobraćaja na LAN-ovima.

Serveri za udaljeni pristup (dial-up remote access). Povezivanje dislociranih lokalnih mreža i pristup pojedinačnih korisnika resursima mreže moguće je ostvariti i uz pomoć klasičnih telefonskih (komutiranih) veza, što se u stručnoj terminologiji naziva udaljeni pristup (dial-up remote access). Udaljeni pristup, odnosno povezivanje udaljenih korisnika i radnih jedinica u mrežu obezbeđuje se kroz PTT telefonsku infrastrukturu. Serveri za udaljeni pristup obezbeđuju mehanizam povezivanja mreže na koju su povezani, i udaljenih korisnika i lokalnih mreža za dial-in i dial-out aplikacije. Ovi uređaji su takođe sposobni da vrše rutiranje i filtriranje protokola.

Radne stanice za upravljanje mrežama su snažni sistemi koji omogućavaju administratorima efikasno upravljanje i monitorisanje hetrogenih mreža. Obično se baziraju na SNMP (Simple Network Management Protocol) protokolu i specifičnim osobinama standardnih grafičkih radnih stanica. Uz kompletan monitoring obično se nudi i snažan set dijagnostičkih alata. Sa jedne centralne tačke ovakvim sistemima se nadgleda i upravlja uređajima za međumrežno povezivanje kao što su mostovi, ruteri, swičevi. Jedna od vrlo važnih osobina takvih sistema je generisanje krucijalnih informacija koje su potrebne za otkrivanje grešaka, maksimiziranja performansi mreže i planiranja buduće nadogradnje mreže. Posebne olakšice u oblasti operabilnosti pruža grafički korisnički interfejs koji omogućuje korisniku da vidi topologiju mreže, interaktivno menja konfiguracione parametre, upravlja udaljenim mrežnim uređajima.

Modem je uređaj koji digitalne signale iz računara i terminala moduliše i pretvara u analogni oblik koji je pogodan za prenos postojećim komunikacionim sredstvima (npr. telefonska mreža, radiorelejni sistemi, optički kablovi). Prenete analogne signale ponovo demoduliše u digitalni oblik. Osim osnovne funkcije modulacija/demodulacija, modem služi i kao međusklop za kablovske veze, ekvilizator i uobličavač digitalnih signala.

Modemi raznih vrsta i proizvođača međusobno se razlikuju po tehničkim svojstvima. Osnovna svojstva su modema su: sinhronizacija, smer prenosa, brzina prenosa, način spoja, način modulisanja, efikasnost korišćenja širine komunikacijskog kanala, relativan broj grešaka u prenosu.